Začudni (među)svjetovi

Bilo bi teško tijekom nekoliko ljetnih mjeseci podnijeti zagrebačku kulturnu apatiju da nema žanrovski otvorenih festivalskih scena poput sve poznatije i priznatije Scene Amadeo. Nju je prije dvadeset i pet godina zamislila i realizirala šačica entuzijasta na čelu s muzealcem Nenadom Jandrićem. U toliko godina održano je preko osamsto kazališnih, glazbenih, filmskih i multimedijalnih programa, a razvila su se i brojna prijateljstva s uglednim domaćim i svjetskim umjetnicima.

Braća Teofilović

Osobiti prijatelji festivala nedvojbeno su braća Teofilović, pjevači i blizanci Ratko i Radiša, poznati po neobično nadahnutom dvoglasnom a cappella pjevanju i uzornom tumačenju starih narodnih pjesama, koji su mnoštvo okupljeno u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju doslovce prenijeli u začudni (među)svijet gotovo neobjašnjivih vokalnih suzvučja. Valja naglasiti da se u slučaju Teofilovića ne radi o akademski obrazovanim glazbenicima, nego o izuzetno darovitoj braći, podudarnog senzibiliteta, koji su tek sa sedamnaest godina počeli „ozbiljno“ pjevati. Koncert je bio odmjeren u svakom smislu. Puni sat, bez suvišnosti, bio je ispunjen s dvadesetak pjesama s područja Kosova i Metohije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, povezanih isključivo ljubavnom, obiteljskom, društvenom i inom tematikom.

Thomas Lee Cooper i Aljoša Jurinić / Snimila Janja Franko

Bratska dvoglasja u zvonkome su atriju bila, zapravo, stilski i epohalno nedefinirana; moglo se, dakle, naći elemenata gregorijanskog korala, intervalski uskih arhaičnih oblika, klapske vokalne baštine te unisonog, epskog i obrednog pjevanja. Intervali su činili svoje, profinjeno nijansirali harmonijsku sliku sa sjenama akordâ koji su se mogli shvatiti jedino u duhu jednostavne i duboke narodne poezije. Taj su duh na samim počecima Teofilovići otkrivali u sigurnosti svoje sobe, zanimljivo, pune tri godine u tajnosti i izolaciji. Proces je donio i prvo „pravo“ dvoglasje u pečalbarskoj pjesmi Kosova i Metohije, Marijo bela kumrijo, koju su izveli i u Zagrebu. Osim nje, podjednako kvalitetno bile su iznesene polagane skladbe, uz jednu posvećenu obitelji Dedić, kao i one nešto življe, većma pastirske. U konačnici bilo je to istinsko folklorno biserje, uređeno tehničkim, emocionalnim, ali i naracijskim detaljima.

Uređeni detalji zamijećeni su i tri dana kasnije na koncertu pijanista Aljoše Jurinića i njegova američkog gosta, violinista Thomasa Leeja Coopera. Bio je to deseti uzastopni Jurinićev nastup, odnosno njegovo deseto izdanje na Amadeu, protkano spontanim i duhovitim najavama kao i pomno odabranim djelima s centralno postavljenom Beethovenovom Sonatom za violinu br. 7 u c-molu, op. 30, br. 2. Klavir je samostalno otvorio sva četiri stavka, dramatski načeo tematski materijal i na taj način ostavio violini(stu) ugodnu, lirskiju izvedbenu suprotnost. Jurinić je bio izvrsna pokretačka snaga, uvjerljiv i postojan u opisu Beethovenove eruptivne prirode, cjelovitih sforzata, odmjeren i neljudski precizan, što odveć ne(p)okretni američki violinist ipak nije uspio u cijelosti iskoristiti.

Daleko od toga da iz njegova dragocjenog instrumenta nije izlazio lijep i izražajan ton, osjećaj za kontraste, nijanse i suučesništvo, znatno izraženije u sanjivoj Poemi za violinu, op. 25 Ernesta Chaussona, skladbi izuzetnih proporcija, koja je bila izvedena u nastavku briljantno izvedenih Chopinovih etida br. 2, 6 i 12 iz opusa 25. Selekcija Chopinovih skladbi za klavir solo sadržavala je i Mazurku u Des-duru, op. 30, br. 3, a na samome početku i neopisivo protumačeni Nocturno u Des-duru, op. 27, br. 2. Tu se na neočekivan način sljubila Jurinićeva virtuoznost i elegancija s velikom hrabrošću tumačenja i, posljedično, preciznošću metra (tempo rubato), značajnijom od njegova zavidnog dinamičkog raspona.

Zrcalno motreći, i kraj priredbe bio je poseban, jer se u dodatku do svoje vršne mjere uzvisio i violinist, u zanosnoj Meditaciji za violinu i klavir iz opere Thaïs Julesa Masseneta, s umirujućom melodikom i religioznom, kontemplativnom tematikom.